Jadranka Čunčić-Bandov posjetila školu u Medulinu

“Nema ljepšega od toga kada ti hobi postane profesija”

U sklopu programa dječjeg tjedna kojeg je obilježila naša škola, u posjet je iz Velike Gorice došla dječja književnica i lutkarica, Jadranka Čunčić-Bandov. U sportskoj dvorani održala je lutkarsku predstavu koju su došli gledati učenici nižih razreda. Djeca su sa zanimanjem gledala predstavu, a smijeha i veselja je bilo mnogo.

Mi, kao novinarska grupa škole, imali smo ju priliku pitati nekoliko pitanja o njezinom radu s djecom, a i općenito o životu jedne svestrane dječje autorice.

Tko je u Vama pobudio ljubav prema lutkarstvu?

    U srednjoj školi imala sam jednu jedinstvenu profesoricu koja mi je predavala lutkarstvo. Ona je mene uvela u svijet lutaka i otkrila moj dar za pisanje. Nakon srednje škole postala sam i član njezine lutkarske družine “Kvak”, za koju sam pisala više od dvadeset godina.

    Dakle zahvaljujući jednoj posebnoj osobi, Vlasti Pokrivki, profesorici lutkarstva, ja sam danas književnica i lutkarica. Ima mnogo talentiranih ljudi u svijetu, ali moraš imati sreće da naiđeš na osobu koja će u tebi taj talenat probuditi.

Jeste li već kao dijete pokazivali talent za umjetnost? Jeste li mogli zamisliti da ćete se baviti lutkarstvom kad odrastete?

    Uvijek sam imala jednu posebnu ljubav i emociju za malu djecu. Kao mala uvijek sam željela raditi s djecom i zato sam upisala školu za odgajateljice. Tada još nisam mislila da ću se baviti lutkarstvom.

    Za umjetnost sam imala smisla pa sam zbog toga diplomirala povijest likovne umjetnosti. Dakle, imala sam interes za više grana umjetnosti, ali lutkarstvo je ipak nakon nekog vremena prevladalo.

Kakve vam izazove predstavlja kazališna izvedba, a kakve pisanje igrokaza i stripova? U čemu najviše uživate?

    Najviše uživam u kazališnoj izvedbi zbog povratne informacije djece. Ona je jako zahtjevna i oduzme mi puno energije, no ja imam neki višak energije pa to izdržim. Inače, čak se i moj muž, koji me samo vozi uokolo, umori više od mene.

    Pisanje je također vrlo zahtjevno. Kratki su igrokazi samo prividno jednostavni za napisati. Dugo razmišljam kako bi u malo riječi rekla sve što želim i kako bi postigla neki štos na kraju, neki prevrt situacije. To je nekad jako teško pa me katkad i iznervira. Kratka forma je vrlo zahtjevna za pisati, ali dugu i ne znam pisati. Probala sam i to, ali očito sam nadarena samo za kratku formu.

Recite nam nešto o izradi lutaka. Kako nabavljate materijale? Koliko vam treba za izradu?

    Za ovu predstavu sam lutke radila šest mjeseci. Izrada sve u svemu nije teška, teži je proces koji vodi do same izrade. Dok tikve posadim, dok se osuše… šest mjeseci prođe samo tako. Napisala sam i pjesmu za Dedeka Tikvomira u ovoj predstavi: „Tikve sadim od njih lutke radim”. Tada sam zapravo bila inspirirana sama sa sobom!

    Lutke stvaram spontano, ne koristim nikakve skice ili crteže. Ja imam dosta osjećaja za vizualno stvaranje. U tom području, naravno, imam i određeno obrazovanje, tako da mogu stvarati bez puno planiranja unaprijed.

Koji je bio Vaš omiljeni dječji pisac u srednjoj školi?

    Kada sam išla u srednju školu, imali smo predmet Dječja književnost. Tim sam se putem upoznala s mnogo pisaca i pjesnika. Meni je osobno uzor bio Stanislav Femenić, izvanredan dječji pisac. Osim njega dragi su mi bili Ratko Zvrko i Grigor Vitez. Negdje na tragu toga ustvari imam svoju rimu i štoseve.

Po čemu pamtite svoje osnovnoškolske dane?

    Iako mi je srednja škola, zbog toga što sam tamo pronašla svoj interes, bolje ostala u pamćenju, u osnovnoj sam školi imala prijateljsko susjedstvo i društvo. Bila sam dobra učenica, nisam imala sve petice. To su bila vremena gdje se nije o “pet nula” niti govorilo, mi se nismo zamarali time. Nekada je “carska” ocjena bila trojka. Ja smatram da je cilj odličnih ocjena suviše opterećujuć i da se puno toga u životu može postići i bez toga.

Volite li posjete školama? Imate li tremu prije predstave?

    Obožavam. Neke škole su mi već prijatelji. One oko Zagreba posjećujem svake godine, a mislim da sam već jednom posjetila školu u Medulinu. One su mi, na neki način radno mjesto.

    U početku imala sam i malo treme, što je normalno kod svakog javnog nastupa. Ja sada već imam ogromno iskustvo u tom nastupu. Vladam djecom, imam neku posebnu energiju, no uvijek sam bar malo napeta prije. Svaki javni nastup je stresan, ali kada to voliš raditi onda vrlo lako pređeš preko toga,

    Sveukupno sam zadovoljna reakcijama djece. Nisam prezahtjevna da moraju biti kao bubice, tu uopće nisam osjetljiva. Nekada pužu, leže na strunjačama…
Takve sam prirode da nisam živčana, imam strpljenja i tolerancije u radu s djecom; znam da djeca ne mogu biti kao kipovi. Pa neka oni i malo zagalame, kada ja dreknem glasom nekog lika u izvedbi oni se opet umire.

Imate li pokoju anegdotu, nešto što vam je ostalo urezano u pamćenje?

    Ima puno tih anegdota, ali sada mi na pamet padaju dvije.

    Bila je to neka škola oko Zagreba i jedan dječak dignuo je ruku da me nešto pita. „Znate vi što mene brine?” govori „Mene brine tko će vas zamijeniti jednog dana. Pa vi i pišete i glumite i radite lutke”. Meni je to bilo nešto fascinantno kako djeca promišljaju i kako su pametni. I učiteljice su se začudile nad tim pitanjem! I stvarno, tko će me zamijeniti? U dječjem stvaralaštvu ili pišu ili glume, ali baš da sve to radi jedna osoba, to je rijetko.

    Tada je još gradonačelnik Zagreba bio Milan Bandić, a Jadranka Kosor je bila premijerka i stalno se o njima pričalo na televiziji. U jednoj školi je učiteljica prije predstave pitala djecu znaju  tko im je došao u posjet. Jedan dječak se brzo ustao i odgovorio “Jadranka Kosor-Bandić!”. Bandić, Bandov, to je slično i kako je on stalno doma slušao na medijima imena tih političara, tako je povezao s mojim prezimenom i imenom jer slično zvuče.

Kako se vrijeme korone odrazilo na Vaš rad?

    Dvije godine nisam puno radila. Malo sam se odmorila, pa čim je prestala korona, odmah su me počeli zvati. Čak sam i pod maskom glumila s manjim brojem djece. Prilagodim se ja svemu. Bolje tako nego nikako.

Čime se danas bavite u slobodno vrijeme?

    Osim što sam nekada puno šetala, u slobodno vrijeme dosta čitam, ali obožavam gledati filmove. Naravno, dobre filmove. Najdraži ne bih mogla izdvojiti, ali najviše volim povijesne.

Koji su vam planovi za budućnost?

    Nemam baš puno nekih planova, možda još koju knjigu izdati, vidjet ću… ali svakako planiram s glumom nastaviti i u mirovini.