Jeste li znali da je u 2011. godini preko osamsto tisuća osoba u Republici Hrvatskoj (otprilike kao stanovništvo grada Zagreba) raspolagalo sa mjesečnim iznosom manjim od dvije tisuće kuna? Informacije poput ovih često nas potaknu na razmišljanje. Kako to da se i dalje država ne brine dovoljno o siromašnim ljudima: ljudima kojim se isključuje voda, struja, o ljudima koji gladni odlaze na spavanje? O onima koji ne mogu sebi i svojoj djeci pružiti toplinu ognja zimi.
Kako bi Hrvatska, a i druge veće države mogle poboljšati brigu o takvima?
Prvo moramo započeti od onoga osnovnog — krova nad glavom i nahranjenog želuca. Države bi trebale u svakom većem gradu ili općini sagraditi minimalno jedan dom, jednu zajedničku zgradu. U njoj bi se pružila besplatna prva pomoć, razgovor sa stručnom osobom, hrana i privremeni smještaj. Osim zaposlenika takve zgrade, mogli bi volontirati učenici, studenti i razredi osnovnih i srednjih škola. Ljudi bi donosili odjeću i obuću koju ne nose, pokrivače, plahte, najmeštaj, društvene igre… Često se ovako nešto vidi na vijestima kada se dogodi nekakva prirodna katastrofa, no zaboravljamo da ljudima svakodnevno treba pomoć. Možda sve ovo podsjeća na razne udruge diljem Hrvatske, ali takve bi humanitarne ustanove trebala financirati i podržavati država.
Krenimo graditi manje kružnih tokova, trgovačkih centara i nepotrebnih hotela. Prestanimo kupovati jahte, vile i besmisleno skupe automobile. Počnimo ulagati u razne ideje poput ovih i možda ćemo jednoga dana taj šesteroznamenkasti broj dovesti što bliže nuli.
