"Za svoje vrijeme vrlo napredan i smatram da bi ga svatko tko
želi proviriti u tadašnji život ljudi izvan velegradova, trebao
pogledati."
Prema pripovijetki “Breza” Slavka Kolara snimljen je, krajem 60-ih godina, istoimeni film. Film je režirao Ante Babaja, hrvatski redatelj i scenarist. Osim njega na scenariju su radili Božidar Violić pa i sam Slavko Kolar, koji nije doživio ekranizaciju svoga filma. Uloge glavnih likova glume Manca Košir kao Janica i Velimir Bata Živojinović kao Marko. Fabijan Šovagović glumi lika koji se ne pojavljuje u pripovijetci - Jožu Svetog.
U početku filma upoznajemo Janicu, Marka i ostale seljane. Saznajemo da je Janica slaba i bolesna. Kata, bez obzira na to, Janicu tjera na težak rad odmah nakon poroda. Marko, njen muž, ne obraća pozornost na nju nego se bavi drugim sporednim stvarima. Janica umire, a Mika, Markov otac, doživljava humorističnu, ali i tragičnu nezgodu na njenom pogrebu. Radnja završava Markovim buđenjem savjesti i žaljenja nad Janicom.
Montaža je važno filmsko izražajno sredstvo u filmu Breza. Izmjenjuju se dvije paralelne radnje: Janičina bolest pa smrt i prisjećanje na Janičin život te važne trenutke u njemu. Postupkom pažljivo odabiranja i povezivanja kadrova dobro je prikazan slijed obje. Na pravilan se način prikazuje ritam filma, odnosno ritam života i životnih promjena.
Babaja u filmu prikazuje osobine nekih likova intenzivnije nego što su prikazane u pripovijetci, što je neophodno kada želimo likove prikazati ne samo tekstom već zvukom i slikom. Likovi u filmu skreću pažnju gledatelja na to kako se u međuratnom razdoblju živjelo u selima po Hrvatskoj. Nisu idealizirani, zbog surovosti tadašnjega društva.
Osim Janice, Marka, Kate te ostalih ukućana kuće Labudan i seljana, isključivo u filmskoj adaptaciji knjige nalazi se lik Joža sveti. Joža je jedini čovjek koji mari za Janicu i koji ju istinski voli. To najviše vidimo kada se Janica udala za Marka; to ga je boljelo.
U filmu se pojavljuje brojalica “Je li ovo jedna vura?” koja gledatelju vrlo lako uđe u uho zato jer ima ritam i rimu. Pjesma je preuzeta iz križevačkog kraja. Redatelj ju je našao u jednoj knjizi gdje je bila napisana kao napitnica, što znači da je to pjesma koja se pjeva uz nazdravljanje pićem.
Glumci u filmu valjano utjelovljuju uloge likova iz pripovijetke. Zanimljivo je to što je Ante Babaja čak sedam godina tražio glavnu glumicu koja će, prema njemu, dovoljno dobro utjeloviti lik Janice. Glumci dobro igraju uloge ljudi iz sela tadašnjeg doba, ljudi koji su ukorijenjeni u tradicionalni način života.
Film je na Pulskom filmskom festivalu nagrađen Brončanom arenom za film, dok je Velimir Bara Živojinović osvojio Zlatnu arena za glumca, a Tomislav Pinter za kameru. Filmski festival u Puli najveći je hrvatski filmski festival.
Sve u svemu, iako je film iz 60-tih godina, i dalje je aktualan. To je zato što je napravljen na način da održi gledateljevu pažnju od početka do kraja, a onima koju su pročitali pripovijetku još je zanimljiviji. Mogu vidjeti i usporediti kako su oni zamislili likove čitajući radnju u tekstualnom obliku i glumce iz filma. Čitanje pripovijetke prije filma također nam omogućuje lakše povezivanje događaja, iako nam to film već pruža izmjenom kadrova. Za svoje vrijeme, film je vrlo napredan i smatram da bi ga svatko tko želi proviriti u tadašnji život ljudi izvan velegradova, trebao pogledati.
