Preskoči na glavni sadržaj

Osvrt na roman Starac i more

1951., inspiriran životom kubanskog ribara Gregorio Fuentesa, Ernest Hemingway piše roman Starac i more. Hemingway ima jedan od najzanimljivijih života u povijesti velikih lica američke književnosti u dvadesetom stoljeću. Rođen je 1899. godine u saveznoj državi Illinois, a počeo je raditi već sa sedamnaest godina kao novinar. Osim što je bio istaknuti književnik i novinar, sudjelovao je u čak tri rata, među kojima je bio i Španjolski građanski rat. U njemu je sudjelovao kao ratni izvjestitelj. Zanimljivo je spomenuti i to, kako se ženio čak četiri puta te kako je upravo za Starac i more osvojio Nobelovu nagradu u području književnosti.

Tema ovog kratkog romana je borba jednog ribara s najvećim plijenom svoga života. Glavna se radnja odvija kroz tri dana na pučini, a na početku i kraju kao mjesto radnje imamo malo ribarsko naselje na Kubi. Pokraj tog naselja teče Golfska struja, na kojoj zapravo ribari toga sela love ribu. U romanu se pojavljuju prostori: Santiagova koliba te cesta koja vodi do nje, unutrašnjost malog ribarskog broda i gostionica pod imenom Terasa.

U početku saznajemo da stari ribar Santiago već 84 dana nije ulovio niti jednu ribu. Manolin, koji je do tada bio njegov šegrt, sada po očevoj naredbi odlazi raditi na brod koji ima veći ulov. Bez obzira na to, dječak se i dalje brine o starcu i donosi mu hranu i piće. Na 85. neuspješni dan ribolova, starac odluči da će otići na pučinu. Tamo se tri dana neprestano i strpljivo sukobljava s jednom velikom ribom. Nakon što ju napokon ulovi i veže za brod, na putu do doma ju rastrgaju i pojedu morski psi. Roman završava Santiagovim povratkom u luku s ogoljelim ulovom i emotivnim ponovnim susretom starca i dječaka.

Santiago je bio mršav i koščat, s dubokim borama na vratu i licu. Obrazi su mu bili posuti smeđim mrljama od benignog raka kože što ga izaziva sunce svojim odsjajem na tropskim morima. Na rukama je imao duboke žuljeve od povlačenja teških riba na povrazu. Sve je na njemu bilo staro, osim očiju. One su bile boje mora, vesele i neporažene.

Starac je u romanu na prvi pogled priprost, jednostavan i usamljen čovjek, ali to je samo pričina. Živi na vrlo skroman način u kolibici zemljanog poda na vrh brda. U borbi s ribom, starac ipak dokazuje da je neustrašiv i nepobjediv. Bez obzira na umor, iscrpljenost i glad, ne odustaje u sukobu i ukročivanju divlje morske zvijeri. U tome koristi svoju pamet, snalažljivost i ustrajnost, dok manje inteligentna riba koristi samo svoju surovu snagu. Poštovanje prema ribi iskazuje kroz gotovo cijeli roman; više puta se sažali nad ribom: “Divna je i čudnovata i tko zna koliko joj je godina, pomisli. Zagrizla je kao muško i bori se bez trunka panike. Da mi je znati ima li što na umu ili je naprosto očajna ko i ja?”. 

Dječak Manolin, njegov je odan i iskren prijatelj. Starac ga je ipak naučio ribariti — poklonio mu je korisno znanje. Ova dva iskrena i poštena prijatelja jako se vole i brinu jedan o drugom, svaki na svoj način. Jedan od trenutaka u kojem možemo vidjeti dječakovu brigu o njemu je kada misli o stvarima koje još mora napraviti za njega: “Moram mu donijeti vode i sapun i dobar ručnik. Moram mu nabaviti još jednu košulju i kaput za zimu i nekakve cipele i još jedan pokrivač”. 

Roman je pisan jednostavnim i jezgrovitim jezikom. Pojavljuje se puno usporedba i opisa krajolika, a starac ponekad daje ljudske osobine stvarima poput svoje ruke, pa u djelu prepoznajemo i personifikaciju. Također je obogaćen prenesenim značenjima i mudrostima koje proizlaze iz bogatog životnog iskustva ribara. Često se koriste stručni izrazi iz nautike i ribarenja, a i izrazi iz španjolskog jezika poput bodega, mako i dentuso.

Cjelokupna ideja djela je jedinstveni odnos čovjeka i prirode ustrajnom borbom jedno protiv drugog, ali s iskrenim poštovanjem. Hemingway govori o okrutnosti života, ali i o neodustajanju čovjeka kada ima jasan i konkretan cilj, iako ga u romanu glavni lik ne dostiže u potpunosti. Santiago nam govori jednu vrlo važnu, dobro promišljenu i neustrašivu mudrost: “Čovjek može propasti, ali ne može biti poražen”.

                                       

Izvor fotografije: https://www.pinterest.com/pin/341992165428825329/





Popularni postovi s ovog bloga

Osvrt na animirani film Gdje je Anne Frank

Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta učenici osmih razreda naše škole, u sklopu edukativnog projekta “Film u školi”, pogledali su film Gdje je Anne Frank. Radi se o animiranom filmu kroz koji redatelj Ari Folman u današnjem svijetu oživljava prijateljicu Kitty kojoj se Anne zapravo obraća u svome dnevniku te na taj način gledateljima predočava Annein život. Ari Folman je cijenjen i nagrađivan izraelski redatelj; na vrlo emotivan način pristupa izradi ovog filma zato jer su i njegovi roditelji dijelili sudbinu Anneinih, s tim da su uspjeli preživjeti holokaust. Noć otvorenja muzeja Anne Frank u Amsterdamu. Kitty se oslobađa iz dnevnika u izlogu muzeja i započinje potragu za Annom. Nije vidljiva drugim ljudima i neprimjetno se kreće po prostorima muzeja. Kad izađe iz muzeja postaje vidljiva i upoznaje dječaka Petera s kojim nastavlja svoju potragu. Slijedi niz izmjenjivanja današnjice i retrospektivnih kadrova – vraćanja u prošlost: u skrivanje židovskih obitelji te ...

Od sada pratite blog i u audio obliku!

Cjelokupni cilj ovog podcasta je informiranje o važnim društvenim i kulturnim temama, a uz to i poticanje vrlo zanemarene grane novinarstva - slobodnog tj. istraživačkog novinarstva. Nakon nekoliko mjeseci pisanja bloga i objavljivanja raznih školskih uradaka i članaka, odlučio sam da je vrijeme da uz to ponovno počinjem njegovati svoje znanje za tonsku obradu i snimanje. Tako je nastao podcast Novinarstvo – mjesto gdje imam potpunu slobodu i bezbrižnost izražavanja. Poslušajte prvu epizodu

Međunarodni dan pismenosti

Pismenost je u užem smislu sposobnost čovjeka da čita i piše. Srećom, živim u društvu u kojem je razina pismenosti visoka, a obrazovanje dostupno svima. No stanje u nerazvijenim zemljama izvan Europe je poprilično drugačije. Prva me slova naučila pisati mama. Budući da se u našoj obitelji govori više jezika, odmalena učim i mađarsku abecedu. Kada sam došao u prvi razred, znao sam čitati i pisati jednostavne riječi i rečenice. Taj je klimavi temelj učvrstila i usavršila moja učiteljica razredne nastave Ljiljana Brenko. Za mene pismenost ponajprije znači samostalnost i slobodu. Slobodu istraživanja, čitanja, snalaženja u svijetu. Svatko bi trebao imati bez obzira na spol, rasu, nacionalnu i vjersku pripadnost od rane dobi zakonski osigurano obrazovanje. Što više ljudi opismenimo i obrazujemo, toliko ćemo biti bogatiji kao ljudi, ali ne u novcu, već u stoput vrjednijoj stvari – u znanju. (školski sastavak za Hrvatski jezik)