ZOVI ME SVOJIM IMENOM
André Aciman je 72-godišnji talijansko-američki pisac rođen 1951. godine u Aleksandriji u Egiptu. Pohađao je sveučilište Harvard, a danas je zaposlen kao profesor u Centru za diplomske studije u New Yorku. Autor je romana Izvan Egipta, Nađi me, Osam bijelih noći i još mnogih. Njegov roman Zovi me svojim imenom 2007. godine osvojio je Književnu nagradu Lambda. Ovim romanom Aciman je zapanjio svijet književnosti s jednim obarajućim, duboko emotivnim te akutnim, ali istovremeno nježnim remek djelom.
“Ti si moj povratak doma, Olivere. Kada sam s tobom, i kada nam je dobro zajedno, ja više ništa ne želim. Zbog tebe volim ono što jesam, što postajem kad si sa mnom”,
govori Elio, sedamnaestogodišnji mladić iz sjeverne Italije. Upravo tamo i započinje fabula romana Andréa Acimana, Zovi me svojim imenom. 17-stoljetna vila na talijanskoj rivijeri u koju je smještena većina radnje Eliu i njegovoj obitelji služi kao ljetovalište 1983. godine. Ovu intelektualnu profesorsku obitelj posjećuju ljetni gosti, najčešće mladi znanstvenici kojima pomažu u objavljivanju svojih spisa. Među njima našao se jedan od glavnih likova romana, Oliver, američki student koji studira predsokratsku filozofiju i u vilu dolazi u razdrljenoj košulji i s tajanstvenim osmijehom na preplanulu licu.
Knjiga je napisana u prvom licu te je protkana razmišljanjima Elia i njegovim pogledom na svijet koji ga okružuje. Elio ljetne goste naziva “gnjavatorima”, pa je i Oliver pri svome dolasku dobio tu površnu titulu. Ali Elio nije bio svjestan da će Oliver u njemu u šest tjedana koji su slijedili probuditi osjećaje koji sežu dublje od obične simpatije. Elio uskoro osjeća žudnju koja će ga tjerati da preispituje svaku Oliverovu izgovorenu riječ, svaki pokret i pogled. Započela je priča zabranjene, skrivene, ali strastvene ljubavi među dvjema ljudskim dušama koje su samo trebale više vremena zajedno…
Elio u prvih nekoliko dana pokazuje Oliveru grad, plažu, sva mjesta koje smatra vrijedno posjeta, ne samo zbog svoje ljepote, nego i zbog njegove osobne povezanosti s tim mjestima. Po Eliovome ponašanju zaključujemo da mu je stalo do Oliverova mišljenja i da bi napravio sve na svijetu da ga pridobije. Istovremeno, osjeća izmjenjivanje privlačnosti i otpora među njima dvojicom, kao da su neki od pogleda koje mu upućuje simpatija oštri i hladni, a drugi topli i puni ljubavi i čežnje.
Napokon, i Oliver se upušta u požudnu ljubav… Kreću sve češći susreti, a posebno su vrijedni spomena kupanje u jezeru, noćno lutanje gradom, put i noćenje u Bergamu te naravno ranojutarnje trčanje ili bicikliranje. Ljubav među njima raste i postaje sve jača. Slijedi bezbroj nezaboravnih trenutaka obasjanih vrelim ljetnim suncem u idiličnomu talijanskom gradiću.
Naravno, svemu u jednom trenutku dođe kraj, pa je stiglo i vrijeme da se Oliver vrati kući. Ovdje primjećujemo ključnu razliku između knjige i filma. Film završava na način da se Elio i Oliver rastaju do daljnjega, a u knjizi Oliver nakon dvadeset godina ponovno posjećuje Kremu, mjesto gdje je započela njihova ljubav. U ovom dijelu romana Elio se s Oliverom prisjeća ljeta ‘83. Odlaze vidjeti gdje je pokopan dio pepela Elijevog oca koji je u međuvremenu preminuo. Naposljetku, odlaze do Svetog Jakova, mjesta gdje je Elio odveo Olivera na početku njegovog boravka i Elio govori:
“Ako se sjećaš svega te ako si doista kao ja, onda prije nego što sutra odeš, ili upravo kad budeš spreman zatvoriti vrata taksija, i već si rekao doviđenja svima drugima, i ne bude ti ništa preostalo u životu da kažeš, tada, samo taj jedan put, okreni se k meni, čak u šali, što bi meni nekoć značilo sve, i, kao što si učinio davno prije, pogledaj me u lice, zadrži moj pogled i zovni me svojim imenom.”
Ova se priča razlikuje od ostalih u kojima se pojavljuje homoseksualnost kao tabu tema. Kada imamo tipičnu ljubav među dvoje muškaraca, vrlo je lako pronaći antagonista: homofobiju i mržnju, nešto s čime će se protagonist morati suočiti i boriti. To čini radnju zanimljivom jer je čitateljima predočen sukob – ključni dio u većini romana. No ova priča drži se podalje tog klišea te Elijevu sredinu prikazuje kao vrlo neutralnu, gotovo prihvaćujuću po tome pitanju, unatoč vremenu i mjestu radnje. Dakle, iz ovoga možemo zaključiti da je pravi antagonist u romanu zapravo vrijeme, koje ne mari, samo teče… “Dvadeset godina je bilo jučer, a jučer je bilo tek ranije jutros, a jutro se činilo svjetlosne godine daleko.”
